Bologna je košarkaški grad. Pogotovo je košarka bila glavna tema u gradu tokom 90-ih i početkom novog milenijuma. U međuvremenu i Virtus i Fortitudo doživeli su ogroman pad. Ipak, dolaskom Saše Đorđevića i osvajanjem Lige šampiona, najavljeni su bolji dani u Virtusu. Kasnije je osvojen i Evrokup sa Scariolom, te se Virtus vratio u Evroligu.

Ovo je četvrta sezona u kojoj su deo Evrolige nakon povratka u nju a utisak je da imaju možda i najbolje posložen tim otkako su se vratili. Tim je potpuno po meri Duška Ivanovića što rezultati pokazuju.

No da bi pričali o samom timu, igri i rezultatima, moramo gledati širi kontekst. Vraćamo se na početak priče da je Bologna košarkaški grad. Samim tim jasno jeda je atmosfera u popularnoj ''Palabokij'' vatrena. Celo vreme se navija a ono što je važno za istaći je da se radi o košarkaški pismenoj publici.

Vruć domaći teren postjae još vrućiji ako imate prave fajtere u ekipi. E upravo tako je Ivanović sastavljao ekipu za ovu sezonu. Kroz svoju karijeru Duško je voleo da ima ekipu koja se dobro snalazi u switch odbrani. To je sada dobio jer bukvalno celo vreme može da vrti petorke gde će se sve preuzimati. Takođe, ima dosta fizički jako čvrstih momaka.

Diouf je prototip centra kakvog Duško voli. Ne poseduje preterano veliki napadački repertoar ali je tu da napravi čvrst blok za Edwardsa i Vildozu, da pohvata skokove i da defanzivne čvrstine. U vanjskoj liniji poseduje nekoliko agresivnih defanzivnih opcija kao što su Pajola, Hackett a ne treba zaboraviti da je Niang na EuroBasketu u drugom poluvremenu odlično branio Luku Dončića u duelu Italije i Slovenije.

Alen Smailagić je isto važan jer nudi Ivanoviću dosta opcija. Posebno u poslednjih nekoliko godina, Ivanović voli da ima igrače koje može koristiti na pet a koji mogu širiti. Smailagić je recimo ono što mu je Petrušev bio u Zvezdi jer iz pick en popa predstavlja opasnost u šutu sa distance. Takođe, on i Diouf su potpuno različiti igrači što dodatno pomaže Ivanoviću sa taktičke strane.

U vanjskoj liniji bi mnogi rekli da sve zavisi od Edwardsa. Istina je da je on najbolji košarkaš svoje ekipe. Koristi maksimalno svoju brzinu, šut ali i dobre blokove saigrača. Međutim, nije samo on opasnost. Nije se jednom desilo da bude zatvoren a da Virtus dobije utakmicu. Na kraju krajeva, Golemac je uspeo prilagoditi taktiku u duelu Virtusa i Dubaija tako da tera Edwardsa da igra od lopte u završnici. Pa opet, Vildoza je dao dve trojke u ključnim momentima. Takođe, Monacu je Hackett presudio svojim dobrim potezima.

Ono što valja istaći je da je Virtus potpuno drugi tim kući i u gostima. Kada ekipa igra čvrsto i muški, publika to prepoznaje, pogotovo košarkaška kakva je u Bologni pa je atmosfera još užarenija. Zato ne čudi što su na 6-0 na svom parketu. Pri tome, primaju na svom parketu 78,67 poena po utakmici. Čak bi to bilo i bolje da nisu primili zbirno 174 poena u dva meča protiv Efesa i Maccabija. Dakle, ako izuzmemo ta dva meča, protiv Reala, Panathinaikosa, Monaca i Dubaija su prosečno primali 74,5 poena.

Problem je igra na strani. Ostvarili su samo jednu pobedu i to protiv Asvela. Takođe, izgledali su bledo na gostovanjima poput Bayerna, Parisa, Žalgirisa, Baskonije i Valencije gde su svakako imali potencijala da urade nešto. To što na tih pet gostovanja nisu ostvarili ni jedan trijumf ih može dosta koštati u drugom delu sezone.

Istina je da je ''Palabokia'' Duškova neosvojiva tvrđava za sada. Ali za nešto više trebaće i gostujućih pobeda. A složićemo se da je lakše savladati Baskoniju ili recimo Paris u gostima, nego Real Madrid ili Olympiacos. Mada, pokazali su protiv Fenerbahčea da čak i protiv najjačih ekipa mogu igrati dobro u gostima.

Sve u svemu Virtus je tim koji vredi gledati. Ako ste njihov protivnik, morate ih maksimalno poštovati jer veoma lako vas mogu kazniti ako ih potcenite. Utisak je da neće biti mnogo onih koji će srušiti Duškovu tvrđavu u Bologni ali za nešto više moraće i Duškove trupe osvojiti nešto na tuđoj teritoriji.